Egzistencijalni strah
Postoje svakodnevni strahovi – hoćemo li stići, hoće li nas netko pogrešno shvatiti, hoće li nešto „ispasti dobro“.
A postoje i dublji strahovi.
Oni koji nas sustignu u tišini.
Strah od toga jesmo li dovoljno. Jesmo li sigurni. Jesmo li – uopće – ovdje dobrodošli.
To je egzistencijalni strah.
Može se javiti kao tjeskoba u prsima, kao pritisak u trbuhu, kao misao bez riječi.
A često – kao briga oko novca.
Ne samo „hoću li preživjeti“, nego:
Vrijedi li moj rad?
Mogu li tražiti više?
Što ako nikad ne zaradim dovoljno da se osjećam sigurno?
Što ako sam uvijek na rubu, uvijek na pola?
Egzistencijalni strah nije „problem“ koji se rješava pozitivnim afirmacijama.
To je osjećaj da možda – nismo dovoljno sigurni da budemo to što jesmo.
U ovoj temi približavamo se tim pitanjima nježno.
Kroz tijelo, kroz sliku, kroz misao.
I dopuštamo da budemo u prostoru bez odgovora. Jer često, kad prestanemo tražiti rješenja, pronađemo tišinu. A tišina je često prvi znak da nešto novo može nastati.
I zato pitamo:
Tko sam kad nisam korisna?
Tko sam kad ne donosim novac, kad sam zbunjena, kad nisam „jasna“?
Kako bih mogla biti ovdje i osjećati se dovoljno samo jer jesam?